Otok Korčula

Iz Predgovora:

Svaki čovjek voli svoj rodni kraj. Za nj ga vežu roditeljska kuća, zemlja, rodbina, prijatelji – živi i mrtvi –  i doživljaji, naročito iz mladenačkih dana. Nije stoga neobično što svatko ako je u dalekom svijetu čezne da opet vidi svoju rodnu grudu, da obiđe stare znance i mjesta svojih uspomena. Možda smo mi otočani nekako puniji tog osjećaja i čežnje za rodnim krajem nego kontinentalci. U razgovoru s novim znancima i prijateljima ne možemo a da ne spomenemo i znamenitosti svog otoka, barem one koje su nam poznate. A mnogo toga nije poznato.

No ne samo mi koji smo »trbuhom za kruhom« napuštali naš rođeni otok, nego svaki čovjek želi bar nešto znati o prošlosti kraja u kojem živi ili provodi svoj godišnji odmor, da može biti sam upućen, a uputiti i naišlog stranca. Prospekt ilustriran slikama od nekoliko stranica ili minijaturni vodič samo kroz glavno mjesto otoka ne može zadovoljiti ni stranca a ni domaćeg čovjeka koji želi posjedovati takav prikaz gdje će naći »sve« o svom kraju.

Nastojao sam da na stranicama ove knjige pružim po mogućnosti što cjelovitiji prikaz razvoja otoka tokom vjekova sve do današnjih dana. Svjestan sam da sam preuzeo težak, ali i koristan zadatak. Težak zato što nije lako skupljati gradu o selima. U našim župskim uredima obično nema starih spisa, a o davnim kronikama da i ne govorim. U škrinjama seoskih obitelji koje postaju rijetkost rijetki su spisi, ako ih uopće ima. Negdašnji gospodari većih seoskih posjeda izumrli su, a s njima je tako reći nestalo i obiteljskih arhiva. U Korčuli možemo na prste jedne ruke izbrojiti one koji su se sačuvali. Ipak se sačuvao znatan broj podataka za povijest otoka Korčule: nešto štampano tu i tamo u knjigama, nešto u rukopisnim djelima, a nešto u obliku ostataka na samom terenu, iz kojih treba znati čitati prošlost. Stavio sam sebi u zadatak da to gradivo prikupim, sredim i objavim.

Nisam htio pisati strogo znanstveno, jer bi mnogima djelo bilo nepristupačno, a ja sam želio da ono bude svakom: i našem težaku i domaćem i stranom turistu bez obzira na njegovo zanimanje, a i našim iseljenicima. Trudio sam se da saznam istinu, a ne da izmišljam ili se služim nagađanjima. Zato sam propješačio otok Korčulu uzduž i poprijeko. U posljednjih tridesetak godina svake godine noge su me vodile na rodni otok u želji da gaze onuda gdje još nisu gazile, da obiđu zaselak, uvalu ili gradinu koju još nisu obišle. Vraćao sam se s putnom bilježnicom punom novih podataka, novih riječi, koje se danas rijetko čuju, i novih utisaka.