Svila

S korice:

Ovo nije roman. Nije niti pripovijetka. To je priča. Započinje s čovjekom koji obilazi svijet, a završava smirujućim jezerom za vjetrovita dana. Čovjek se Zove Hervé Joncour. Ime jezera nije poznato. Moglo bi se reći da je to ljubavna priča. No, da je samo to, ne bi bila ni vrijedna pripovijedanja. Postoje tu i želje, i boli, za koje savršeno znaš što su, ali nemaš pravih riječi da ih iskažeš. A opet, nije ljubav. (Drevni je to običaj. Kada ti ponestane riječi da nešto imenuješ iskažeš, koristiš priče. I djeluje. Već stoljećima.)

Svaka priča ima svoju glazbu. Ova posjeduje bijelu glazbu. Važno je to napomenuti, jer bijela je glazba čudna vrst glazbe što ponekad zbunjuje: svira se polako, pleše se sporo. Kada se dobro svira, to je kao da čuješ zvuk tišine, a one koji je božanski plešu, promatraš li ih, doimaju se nepomičnima. Ta bijela glazba, to je nešto prokleto teško. Nemam više bogzna što za dodati. Možda tek pojasniti da se priča odvija u devetnaestom stoljeću: samo zato da nitko ne bi očekivao zrakoplove, perilice i psihoanalitičare. Nema ih. Možda drugi put.

Alessandro Baricco