Tako je živio i igrao Bernard Vukas-Bajdo

S korica:

Na toboganu ovih stranica je Bernard Vukas. Post mortem. Bajdo, u svojim uspomenama, sjećanjima, sa svojom slikovnicom: bogatom, debelom, neponovljivom.

Otvorena srca, kralj hrvatskih nogometaša. Po drugi put. Bliže, iskrenije. I prikladnice njegovih suigrača, od ranog djetinjstva do vrhunca u igrama za Hajduk, izabrane sastave, pa dva puta čak i jednog Kontinenta, koji su Englezi uvijek oslovljavali: “Rest of the World”. Ostatak svijeta. I taj je “ostatak”, s Bajdom kao barjaktarom, slamao staru slavu gordog Albiona…

Toliko je toga još uvijek “živoga” u svakoj riječi subesjednika. Nije li Vinko Cuzzi, pravnik, pravedni sudac, najbliži čitavoj istini? “Bajdo je živ!” I jest! Njegova ležernost u izvedbi, ali srčanost u pothvatu, ostaju pojam. To nije imao nitko. Ili, malo tko.

Oni koji su ga gledali – oh, ti sretnici! – podsjetit će se na njegove “velikanke”, oni koji nisu imali tu sreću – jer je vrijeme bilo njihov “neprijatelj” – kroz ove stranice dobit će na kratko otškrinuta vrata slave, koja se živi jednom u sto godina. Vjekovno. Jedna je bogodanost našla u ovoj knjizi visoki podsjetnik, ne samo klase Bajde Vukasa, već i silu i snagu Hrvata, nogometaša. Našem su svijetu ta lopta, taj nogomet, u prvom redu – urođeni. Na našim malim ali časnim i junačkim prostorima, postotak genijalaca je užasno visok. Vjerojatno i najviši u svijetu. Jedan od tih “untouchables”, nedodirljivih, je i Bajdo.

Čast mi je da je njegov sin Zdeslav baš meni povjerio još jednu Bajdo-priču, mojim sjećanjima, mojem napisu. A koliko mi je puta, vukasovski, znao reći, Bajdo, uz kavu, uz njegov vječni amaro: “Pa Vi, Magdić, ništa ne znate o nogometu…” A onda bi zajedno derali razmišljanja koja nisu bila ni njegova ni moja. Zajednička! Bilo je ugodno, divno, veliko živjeti i tražiti istinu – narodnosnu i nogometašku – uz Bajdu!

Autor